Rural tourism / Shellfish farm in Kotor area

Mušlje i ostrige u Ljutoj

Uzgajalište školjki na površini od 1 ha sa 6 uzgojnih linija, marikulturiste Milošević Luke

Pišu: Vanja Petrović and Emilija Radulović    Fotografije: Ranko Maraš

Mušulje ističe kao glavni specijalitet po sopstvenom receptu, ali i kamenice.

No ono što je najljepše, kako Luka kaže jeste “kancelarija na otvorenom, najljepša na svijetu”, na samoj obali mora, u šta smo se i uvjerili.

Motivacija za bavljenje ovim poslom jeste ljubav prema porodici i želja za blizinom i zajedništvom budući da je Luka bivši pomorac. Njegove kolege kao motiv navode i tišinu sa dna mora, kada se “zaroni”, kažu “nema buke, samo mir i blagostanje”.

Luka priča o uzgoju školjki i ribe koje postoji jedino u Boki. Kako navodi Bokokotorski zaliv ima jako dobar kvalitet vode, uglavnom u “A” klasi,  nema jakih morskih struja i zato je bogat fitoplanktonima, algama koje su neophodne za razvoj mesa školjki.  Sem toga navodi da “U Boki je veliki priliv slatke vode, riječica, izvora, potoka, i ta voda sa sobom nosi ogromnu količinu minerala koja je neophodna da školjka stvori oklop”.

Vrlo bitna stvar koju Luka ističe jeste da su školjke filteri mora odnosno “najbolji način za ozdravljenje mora”, te da se i u tome ogleda njihov značaj. Prema tvrdnjama stručnjaka mušulja u jednom danu profiltrira čak 70 litara vode.

Mušulje su zapravo mekušci, prepoznatljive po školjkastim kapicama. Na užem kraju imaju elastične niti kojima se vezuju za podlogu. Žive u grozdovima na prosječnoj dubini od 1metra. Nauka kaže da mogu narasti 20 dkg težine, 15cm dužine, mada je prosječan primjerak oko 4-6cm i mase 4 dkg.

Meso mušulje je ukusno, vrlo hranjivo i niskokalorično, po riječima našeg sagovornika „čist protein“. Bogate  su omega-3 masnim kiselinama, vitaminima i mineralima (vitamini B-kompleks, vitamin C, folat, željezo, fosfor, mangan, selen i cink) a pripisuju im se brojna ljekovita svojstva posebno za zdravlje srčanog mišića.

Upravo zbog tako dobrog sastava, meso mušulje je vrlo traženo, a može se jesti sirovo, kuvano (popularno „na buzaru“) ili prženo.

Uzgajaju se na uzgojnim linijama odnosno bovama koje su povezane konopima.

“Konop je u isto vrijeme kolektor za mlađ a i na njega kačimo uzgojne pergolare. Na jednoj liniji imam oko 220 pergolara i svaki od njih može da donese oko 10kg konzumnih mušulja. Jednoj mušulji treba godinu i po dana da bi dostigla konzumnu veličinu”, objašnjava Luka.

U novembru mjesecu se noseći konopi ili kolektori čiste od mušulja, mlađ se sakuplja i pakuje u cilindrične mreže. Mreža se vezuje tankim konopom i opet kači nazad na iste konope. Od novembra do novembra mušulja raste na kolektoru, a od novembra u pergolaru sve do početka aprila kad kreće berba.

Dalje priča o školjkama kamenicama, poznatijim kao najboljem “afrodizijaku”.

“Sto se tiče kamenica, njihov proces uzgoja je malo duži, 3 godine su potrebne da dostignu konzumnu veličinu (6 cm). Uzgaja se tako što prvo postavljamo kolektore. Lično koristim tradicionalni nacin, iskorištene pergolare od mušulja koje kačim na uzgojnim linijama”.

Luka objašnjava da sve školjke na početku jako brzo rastu, čak za dan mogu da dupliraju svoju veličinu. Razmožavaju se pomoću larvi koje plutaju po površini i nakon 7 dana se transformišu u školjke koje padaju u prvi metar mora, uz obale.  Dublje uspijevaju vrlo rijetko zbog velikog broja “predatora”.

Sama zakonska regulativa je škrta iako postoji dobra saradnja sa Ministarstvom poljoprivrede i  lokalnim Sekretarijatom za preduzetništvo, komunalne poslove i saobraćaj.

U ovom poslu nedostaje prerađivačka infrastruktura. Koronavirus je potvrdio ali i jasno ukazao na probleme uzgajivača školjki. Ukoliko bi postojale mašine koje bi omogućile uslove za čišćenje i skladištenje mušulja, država ne bi morala da pomaže u otkupu proizvoda. Na ovaj način bi se proizvodi mogli plasirati po lokalnim supermarketima pa i izvoziti.

Po Lukinom mišljenju marikultura danas je ugrožena djelatnost. Iako se marikulturisti bave višestruko korisnom djelatnošću, proizvodnjom školjki kojom obogaćuju morska staništa a ujedno i filtriraju more, za to nemaju adekvatne subvencije. Kako Luka kaže: “Mi moru dajemo”.

Dalje priča o položaju marikulturista i trenutnoj  nemogućnosti da ambicioznije ulože u razvoj uzgajališta, aplicirajuću za sredstva evropskih fondova upravo zbog ograničavajućih zakonskih propisa koje ističe kao glavnu kočnicu u daljem razvoju. Postoji jaka volja i kapacitet da brendiramo domaću kvalitetnu školjku iz Boke i Luka se nada da će se udruženim djelovanjem nadležnih insitutucija stanje značajno poboljšati.

Uz želju da se i ovoj djelatnosti posveti pažnje koliko i zaslužuje, uz određene subvencije a zadržavajući kvalitet, ono što nas kao odgovorno društvo čeka jeste da sami više cijenimo što imamo i stvaramo, zaključio je Luka. Udruženje uzgajivača školjki, na čijem je čelu, zasigurno će dati svoj doprinos kako bi održali uveliko prepoznat kvalitet školjki.